organizacija vjerske i vakufske uprave

Pokret za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-me‘arifsku autonomiju Bošnjaka (1899. - 1909.)

Ubrzo poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878.g.) ukazala se potreba za samostalnom vjerskom i vakufskom upravom. Vec 1882. god. izašla carska naredba kojom se u Sarajevu osniva vrhovna vjerska vlast pod nazivom Ulema medžlis, sa reisul-ulemom na celu, kao vrhovnim vjerskim poglavarom
Nakon što je nova zemaljska vlada, u konsultaciji sa Ulema medžlisom, sagledala vjerske upravne odnose Bošnjaka, naslijedene od turske uprave u Bosni i Hercegovini, carskom naredbom od 15. marta 1883.g. imenovano je privremeno vakufsko povjerenstvo, koje je imalo zadatak da ustroji evidenciju vakufa u zemlji i obezbijedi nadzor nad njima, te da pripremi i predloži nove propise o vakufima, koji su u vrijeme turske uprave Bosnom bili u nadležnosti Ministarstva vakufa u Carigradu. Sve clanove Privremenog vakufskog povjerenstva kao i svoga povjerenika imenovala je dekretom Zemaljska vlada. Naredne, 1884. g. u svim kotarevima postavljena su vakufska povjerenstva, koja su se sastojala od kadije, kao predsjednika, dvojice clanova upravnog medžlisa, jednog imama i jednog muderrisa (ako je u kotaru bila medresa) ili hodže.

Nezadovoljstvo naroda

Narod nije bio zadovoljan nastojanjima vakufske uprave da u granicama svojih mogucnosti, konsoliduje i unaprijedi vakufske institucijeU radu vakufske uprave nije bilo predstavnika iz naroda i zato je vec 1886.g. jedna delegacija sastavljena od uglednih gradana Sarajeva pošla u Bec s predstavkom caru Franji Josipu. U toj predstavci je, pored ostalog, stajalo da 'sadašnje vakufsko povjerenstvo ne odgovara niti zakonu, niti potrebi, buduci se to povjerenstvo sastoji od imenovanih clanova (...) Usudujemo se moliti neka bi se vakufski poslovi mogli obavljati prema opcim nacelima samouprave i bar u onolikoj mjeri, kao što je dopušteno i ostalim vjeroispovijestima (...) pa stoga u ime ravnopravnosti molimo (...) da poslovima vakufskim upravljamo, kao što nam je potrebno. U tu svrhu (...) molimo neka se sadašnje vakufsko povjerenstvo otpusti, a umjesto njega da narod muslimanski po svojoj volji izabere vijece ili medžlis, odprilike iz lica sa pravom samouprave “...

Austrougarska uprava u Bosni, medutim, nije reagovala na takve i slicne predstavke, nego je nastavila raditi po svome, nastojeci što više ucvrstiti i centralizovati svoju vlast. U tom pravcu je 1888. god. izdala instrukcije da se viškovi od vakufa u Bosni i Hercegovini imaju slati zemaljskom Vakufskom povjerenstvu na cuvanje. Tako je vec 1889. god. u Zemaljsku vakufsku blagajnu pristiglo 42.000 forinti, kao višak od 622 do tada evidentirana vakufa, koji je Vakufska uprava usmjerila na podizanje koristonosnih i prosvjetnih objekata. Od tih sredstava su 1890. god. podignute cetiri refomirane mektebi-ibtidaije, a naredne 1891. god. podignut je i Darul-muallimin - zavod za obrazovanje ucitelja.

Austrougarska vlast 1894.g., uz izvjesnu konsultaciju jednog broja uglednih Bošnjaka, donosi naredbu o reorganizaciji Vakufske uprave u Bosni i Hercegovini, prema kojoj se umjesto Privremenog vakufskog povjerenstva uspostavlja Zemaljsko vakufsko povjerenstvo, koje se sastoji od više clanova (po dva clana iz svakog od šest okruga, cetverica clanova Ulema medžlisa i dvojica vrhovnih šeriatskih sudija). Povjerenstvo je imalo trogodišnji mandat.

Zemaljska vlada smatrala da je time definitivno riješila vakufsko pitanje, a narod je i dalje bio nezadovoljan. Neraspoloženje prema tudinskoj, austrougarskoj vlasti sve više je raslo. Austrougarska se prema Bosni ponašala kao prema svojoj koloniji, iako je njena okupacija, prema Berlinskom ugovoru, bila privremenog karaktera. Sva važnija mjesta vjerskih i upravnih službenika popunjavana su dekretom Zemaljske vlade ili Zajednickog ministarstva finansija u Becu. Dobra primanja i lijepi položaji koje su uživali, uticali su da navedeni službenici bez ikakvog pogovora, prihvate sva rješanje koja je Vlada donosila. Tu privrženost bošnjackih funkcionera tudinskoj vlasti narod nije nikako odobravao. Poceli su se javljati otvoreni protesti, pa cak i pobune.

Katolicko misionarstvo

Katolicka crkva, koja je uživala zaštitu austrougarske vlasti, pocela je da sve intenzivnije širi misionarsku propagandu, kako bi što veci broj domaceg stanovništva prevela u kršcanstvo. Desilo se i više slucajeva odvodenja maloljetne muslimaske djece, što nadležne vlasti nisu ispitale. Nova sjemeništa, kao rasadanici te misionarske akcije, nicala su svake godine u raznim krajevima Bosne i Hercegovine, narocito u Sarajevu. Uzurpiranje vakufskih dobara, grobalja i gradilišta, bilo je svakodnevna pojava. U sjevernim, plodnijim dijelovima Bosne, naseljavani su Nijemci i Madari, kao, tobože, 'nosioci kulture' u našim krajevima. Težak socijalno-ekonomski položaj bošnjackog naroda bio je razlog da sve veci broj ljudi krene u muhadžirluk. Za male pare ostavljali su svoja imanja.Veliki transporti Bošnjaka iz Bosanske krajine kretali su u nepoznato, pretežno prema Turskoj.

Povod za pokret

Sva ta zbivanja su, medutim, kulminirala dogadajem od 3. maja 1899. god. kada se Mostarom pronijela vijest da je toga dana nestala malodobna Fata, kcerka Osmana Omanovica, zemljoradnika iz sela Kuti kod Mostara i da su je katolicki misionari odveli u neki samostan u Dalmaciji. Taj dogadaj bio je povod da su se muslimani Mostara, uvrijedeni zbog nepravde i otimanje malodobne djece, pobunili i sazvali protestni skup na kome su formirali 12-clani odbor, na celu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabicem, koji je zadužen da traži otetu djevojcicu. Trinaestog juna 1899. god. ovaj odbor uputi Zemaljskoj vladi predstavku, tražeci da se malodobna Fata vrati svojim roditeljima i da se muslimani uzmu u zaštitu od agresivne katolicke propagande. Vlada je na tu predstavku samo indirektno odgovorila, tvrdeci da je takvim neprilikama (pokrštavanju muslimana) najveci kriac slab vjerski odgoj muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini , što je muslimane još više ogorcilo i ohrabrilo da krenu i dalje u svojim zahtjevima.

Mostarski pokret se vrlo brzo proširio po Bosni, a posebno je dobio podršku u Travniku, mada je travnicki muftija Korkut, kao lojalni gradanin nove vlasti, bio protiv pokreta. Vlada je opet, sa svoje strane, preduzela niz mjera da sprijeci širenje pokreta. Poceo je progon njegovih simpatizera, otpuštanje iz službe, zatvaranje kiraethana (citaonica), gdje se najcešce o tome raspravljalo i agitovalo. Sve je to, medutim, imalo kontraefekat kod naroda, pa se pokret još više omasovio i ucvrstio u nastojanju da istraje u svojim ciljevima.

Kad je austrougarska uprava vidjela da se pokret ne može lahko zaustaviti, pocela je postepeno da popušta. Decembra, 1900. god. Benjamin Kallay je primio deputaciju Bošnjaka u Sarajevu, na celu sa muftijom Ali Fehmi ef. Džabicem, vodom pokreta, koga je aprila mjeseca iste godine smijenio s dužnosti mostarskog muftije, a na njegovo mjesto postavio muderrisa jedne mostarske medrese, Abdullah ef. Ridžanovica. Deputacija je predala Kallayu memorandum, zajedno sa nacrtom 'Štatuta za autonomno uredenje islamske vjeroispovijesti i vakufsko me'arifske zaklade u Bosni i Hercegovini.' U memorandumu je citiran 25. clan Berlinskog ugovora od 27. jula 1878. god. u kome Car zapovijeda „da svi sinovi Bosne i Hercegovine uživaju potpunu slobodu licnosti, vjere i imovine.“ Muslimanima Bosne i Hercegovine jamci 'potpunu slobodu vjere, narocito punu slobodu u saobracaju sa njihovim vjerskim šefovima. Da ce se strogo kazniti svaki napad na poštenje, moral licnu sigurnost i vlasništvo muslimana'. U memorandumu se, potom, kritikuje stanje vjersko-prosvjetnih institucija, vakufsko mea'rifsko Zemaljsko povjereništvo, Ulema medžlis, koji ne odgovaraju zahtjevima muslimanskog naroda. Dalje se navode primjeri kako se u državnim školama i udžbenicima vrijedaju islamske svetinje i dr. Indikativno je da je i tadašnji reisul-ulema, Azabagic, bio uz protivnike ovog pokreta, koji u svojoj izjavi isticu 'da se ne slažu sa hercegovackim pokretom i da su zahtjevi muslimanskog naroda suvišni i nepotrebni, da je muslimanski narod u vjerskom pogledu potpuno zadovoljan i da posjeduje sve potrebne vjerske škole. Isto tako i veci dio malobrojne bošnjacke inteligencije, koja je, uglavnom, bila u državnoj službi i ovisila od Vlade, nije aktivno ucestvovala u ovom pokretu nego ga je, kako istice Fehim Spaho, samo simpatisala i tajno davala savjete.

Pregovori sa Zemaljskom vladom

Ipak je, februara 1901.god., došlo do prvih zvanicnih pregovora izmedu bošnjacke delegacije i tadašnjeg doglavnika zemaljskog poglavara za Bosnu i Hercegovinu, barona Kutchere. Nakon više održanih sjednica i velikog uloženog truda i dalje su ostala neriješena neka vrlo važna pitanja, a posebno;

1) izbor i sastav Ulema medžlisa,

2) izbor i postavljenje reisul-uleme i muftija,

3) pitanje Mešihata i davanje menšure reisul-ulemi i

4) pitanje državne subvencije za bošnjacke vjerske potrebe.

S obzirom da su to bila izuzetno važna pitanja za vjersku autonomiju Bošnjaka unutar Austrougarske Monarhije, nijedna strana nije htjela da popusti u svojim stavovima. Pošto se anketa razišla, ne postigavši uspjeh oko bitnih pitanja pregovora, voda pokreta Ali Fehmi ef. Džabic otišao je u Carigrad da obavijesti tamošnju vlast o zahtjevima Bošnjaka i zatraži njihovu pomoc. Okupaciona vlast je, medutim, iskoristila taj momenat i zabranila Džabicu povratak u Bosnu. Tako je pokret ostao bez svoga vode, što je i bio cilj okupatorske vlasti. Bošnjacki predstavnici, medu kojima je bio i ugledni Ali-beg Firdus iz Livna, donose tada odluku da se na nivou Bosne i Hercegovine održi jeda skupština svih lokalnih prvaka i da se iznesu sva pitanja vezana za pokret i stanje muslimana u Bosni.

Osnivanje 'Muslimanske narodne organizacije'

Na skupštini u Slavonskom Brodu došli su svi pozvani predstavnici bošnjackog naroda i nakon dužih rasprava i analiza stanja došlo se do zakljucka da se, pored vjersko-prosvjetne autonomije, uradi i ekonomski program, na cemu su posebno insistirali begovi. To je rezultiralo osnivanjem prve bošnjacke politicke stranke, pod nazivom 'Muslimanska narodna organizacija' .

Na ovom zasjedanju izabran je egzekutivni (izvršni) odbor stranke na celu sa Alibegom Firdusom. Alibeg Firdus je, kao predsjednik Muslimanske narodne organizacije i voda bosanskih muslimana pokazao veliku sposobnost i 'smišljenim radom doveo do ostvarenja izloženog zahtjeva muslimana'

Imenovanje reisul-uleme i dodjela menšure

Jedno od kljucnih neriješenih pitanja Memoranduma bilo je pitanje nadležnosti imenovanja reisul-uleme i dodjele menšure. Zemaljska vlada je smatrala da je za to nadležan austrougarski Car, dok su predstavnici bošnjackog naroda smatrali da je to iskljucivo prerogativa Sultana, kao zvanicnog suverena Bosne i halife islamskog svijeta. Cak su se i Bošnjaci podijelili oko tog pitanja, pa je prijetila opasnost da dode do ozbiljne podjele medu njima. Vidjevši da je situacija postala složena, mudri Alibeg Firdus predlaže da se sva mišljenja u vezi s tim upute Šejhul-islamu u Carigradu, da on kao najviši islamski autoritet riješi to pitanje, što je kao kompromisno rješenje prihvaceno od svih strana, cime je Alibeg Firdus sacuvao jedinstvo Bošnjaka i sposobnost Stranke da nastavi borbu za ostvarenje zacrtanog programa. Do odgovora carigradskog Mešihata na postavljena pitanja anketa je nastavila rad na rješavanju drugih preostalih pitanja, da bi konacno pocetkom 1909. god. izradila nacrt Statuta za autonomnu upravu vjersko-prosvjetnih i vakufsko-me'arifskih poslova u Bosni i Hercegovini.

Mr. Bilal Hasanovic